Kat 04

Popeli smo se iznad podruma, i pod nogama nam se promijenila podloga. Nema više gline, nema vlažne sintetike, nema masti; gazimo po linoleumu i jeftinom, tankom uredskom tepihu. Zrak miriše na ozon iz fotokopirnog aparata, na uvenulu plastičnu paprat u kutu i na ustajali zrak prostorije u kojoj prozori imaju ključ pa ih otvara samo onaj tko ima ovlaštenje. Ovdje gore više nitko ne viče, i nitko se ne znoji naglas – točnije, znojenje je ovdje zabranjeno memorandumom kao znak manjka profesionalizma. „Panika je ovdje tiha, uštirkana i savršeno zakopčana u poliester”.

Dobro došli u kavez koji ste, uvjerena sam, odgojeni smatrati uspjehom.

Zovu ih Lower-Middle Class. U ulickanim, statističkim izvještajima korporacija oni su vaša administracija, vaši referenti, mlađi analitičari, operateri u pozivnim centrima, činovnici čiji je jedini posao na ovom svijetu da tuđi kaos prevedu u urednu, neprobojnu proceduru. Za razliku od katova ispod, koji drhte pred golim preživljavanjem, ovi ljudi drhte pred nečim mnogo suptilnijim i mnogo strašnijim: drhte pred propisom. Za njih pravilo nije alat kojim se služe, pravilo je pod na kojem stoje; makneš li im pravilo, pod njima se ne otvori sloboda, otvori se ponor iz kojeg bježe cijeli život.

I tijelo se ovdje projektira kao obrazac. Košulja kupljena na popustu, izglačana tako besprijekorno da se na rubovima rukava možeš porezati – ne zato što vole red, nego zato što je nabor na ovratniku podatak koji netko može upotrijebiti protiv njih. Držanje uspravno, ali napeto, ramena trajno podignuta prema ušima kao u vječnom iščekivanju telefonskog poziva koji donosi reviziju. Sat koji ne mjeri vrijeme, nego mjerljivost njihova učinka. I osmijeh – upaljen bez prekidača, ravan, ugodan, „baždaren” na točno onu temperaturu na kojoj se klijent neće pobuniti, a šef neće posumnjati. Ništa na tom tijelu nije slučajno. Sve je izvještaj. I baš zato je to tijelo sablasno prenapregnuto – stroj koji svako jutro sam sebe utegne u pristojnost samo da ne bi morao osjetiti koliko mu se utroba grči od straha.

Zjenica na ophodnji. Obiđe sobu, izbroji zakašnjenja, vrati se na ekran prije nego što je itko primijetio da je izašla. Vi u tom pogledu vidite marljivost. Vidite zaposlenika mjeseca. Ja čujem goli, limbički alarm sisavca koji je zaključan s predatorom i zna da mu je jedini spas postati nevidljiv, stopiti se s bojom zida, postati sam pravilnik kako ga nitko ne bi primijetio.

Stanite, vi ovo zavidno zovete stabilnošću, na ovom se stolu zove doživotnim, dobrovoljnim ropstvom pod ugovorom.

Ovaj čovjek nije slobodniji od radnika na dnu. On je samo tiši. Razlika između njegova mira i mira zdrava čovjeka ista je kao razlika između utihnule sobe i sobe u kojoj svi šapću jer je u zidu prisluškivač. On ne poštuje pravilo jer je evoluirao u visoko moralno biće; on pravilo obožava jer mu je ono jedini oklop protiv blata ispod njega. Njegov užas nije pad u siromaštvo – njegov je užas pad natrag u znoj. On radije pristaje na kavez od stiropora, na klimatiziranih osam sati u kojima mu je i udah normiran, nego na goli dlan koji se vidi. I ta njegova poslušnost nije vrlina koju krije – to je roba koju prodaje, najskuplji proizvod u njegovoj bilanci.

Ovdje ne dam da mu se ni divite ni da mu se rugate. Taj kavez poznajem iznutra, do posljednjeg šava na jeftinom sakou. Odgojila me isključivo uputa, pa sam je poslušala i godinama život prevodila u tablice, ljude u predmete, vlastiti kaos u urednu, blistavu konstrukciju kojom sam upravljala odozgo kao arhitekt tuđe kuće. Znam točno kako izgleda kad je proceduralna ispravnost jedino što te drži da ne propadneš, pa od svakog ugovora praviš oltar.

Ali evo jedine, presudne razlike, i ona nije u mehanizmu – mehanizam je isti kavez. Razlika je čemu kavez služi. Činovniku je kavez utočište: sagradio ga je iz oskudice, da se sakrije unutra i da ga odozgo nitko ne vidi. Meni je kavez bio skela: sagradila sam ga iz ničega, nad procjepom bez dna, ne da u njemu ostanem nego da preživim tu jednu sobu čitava. On je u kavezu zaspao. Ja sam kroz njega samo bježala. I baš me ta razlika, a ne nikakva moja zasluga, čini sposobnom da vam ovaj njegov stiropor razlomim, jer znam točno gdje puca.